Svi znamo taj jedan par – ono dvoje koji su nezamislivi jedno bez drugog, oni koji svaku misao započinju imenom voljene osobe, oni koji u društvu nikad ne sede odvojeno, drže se za ruke, one od kojih tražiš savet, po svaku ceny želiš da čuješ taj recept i kako, pobogu uspevate, kako uvek odolevate izazovima; u svim prilikama i aktivnostima su zajedno, ostvarenje snova – “couple crush” što bi rekla generacija Z.
U očima mojim, a verujem i svih onih koji ih znaju, Amra i Edin prva su asocijacija na pomenuti par – podsetnik da je ljubav istina, ogledalo mira, uzajamne ljubavi i sloge. I ne postoje reči koje bi opisale koliko zrače iskrenom energijom koja kaže da u njihovom svetu, svesti ili podsvesti ne postoje problemi, neraščišćeni dugovi, neizmirene potrebe i nerešive situacije za njih – oni su zajedničkim delovanjem nastojali da danas žive bajku, i uspeli su u tome.
Njihova priča vraća veru u ljubav koja sazreva, raste i opstaje uprkos izazovima koje donose godine. I koliko god zvučalo kliše – oni su verovali u ideale i u svoja obećanja i odlučili da jedno drugo biraju iznova, svakog dana.
Amra je imala samo šesnaest godina kada je rekla sudbonosno “da”. U godinama kada većina mladih tek traži sebe, ona je pronašla životnog saputnika. Edin je, kako sama kaže, od prvog trenutka bio njen oslonac, partner sa kojim je učila šta znači graditi zajednicu, porodicu i međusobno poverenje.
Ugledala sam ga i znala – to je moj muž. Čim sam ga videla, osetila sam da je to – to. Nakon upoznavanja smo se zabavljali pola godine i uzeli, započeli svoj zajednički život i ušli u bračne vode.
Ono što je specifično za naše krajeve, pogotovu bilo u vreme kada su se njih dvoje venčali jeste život u zajednici sa muževljevim roditeljima. Iako takve okolnosti često znaju da budu izazovne, pogotovu u vremenima kada se izričito poštovao “kućni red”, a u nedostatku razumevanja potreba za ostale ukućane, samo puko praćenje obaveza, nije bilo lako emocionalno i fizički izdržati sve ono što takav jedan život diktira. Ali za Edina i Amru to nije bio izazov, već olakšanje, upravo zato što je Amra imala podršku i razumevanje od strane njegovih, želju za ostvarivanjem dobrih odnosa koja je bila obostrana i rado se seća tog perioda – zajedno u pozitivnom tonu pričali su nam o tome.
Amra je ćerku rodila jako mlada i pomoć od mame i svekrve nije izostala – to joj je olakšalo da prebrodi sve izazove mlade mame i olakša duši ipak jedne, u tom trenutku tinejdžerke koja ima svoje želje, nadanja i sanjanja. Kroz godine opisuju nam tok daljeg sazrevanja – njihov odnos s vremenom razvijao se kroz svakodnevne male rituale koji su, kako kažu, postali temelj njihove bliskosti. Razmena poruka, fotografija i kratkih razgovora tokom dana za njih nije obaveza, već način da pokažu da su jedno drugom stalno prisutni, bez obzira na obaveze i udaljenost.
Jedva čekam da se vrati kući da ga pitam kako mu je bilo, šta je radio, gde je bio. Uživam u tome. I on meni pošalje šta je doručkovao, gde je bio, šta je video. To nisu velike stvari, ali su za nas znak pažnje i brige.
Brak nije mejdan za dominaciju, već prostor u kojem se gradi međusobno poštovanje i razumevanje. Edin ističe da veruje kako odnos između supružnika mora biti negovan, jer samo tako može opstati.
Ako ja njoj pravim probleme, nerviram je ili je ne poštujem, ne može ni ona meni biti dobra. Brak je zajednički rad, stalno zalivanje odnosa, razgovor i razumevanje.
Nakon 26 godina zajedničkog života, Amra i Edin danas su roditelji troje dece, ali i ponosni deda i nana. Uloge su se menjale, odgovornosti rasle, ali su, kako kažu, uspeli da sačuvaju ono što je istinski važno – međusobna bliskost i osećaj da su jedno drugom prioritet.
Za Edina, porodica ima jasnu hijerarhiju vrednosti. Iako naglašava neprocenjivu ulogu svoje majke, bez oklevanja zaključuje – supruga je broj jedan.
Muškarcima su sve žene važne – znamo, majka je majka, ali u kući supružnici moraju biti jedno drugom prioritet. Kada je odnos između muža i žene stabilan, cela porodica je stabilna, i to je najbitnije, tome svi težimo – mir u kući.
Njima nisu presudni bili pokloni, materijalno, prolazno – u rečenici “koliko imamo, za toliko se veselimo” leži njihova bezbrižnost kojom kažu da su jedno drugom dovoljni da im dan isto izgleda ma koliko imali i zaključuju da im nisu bili potrebni veliki gestovi da bi očuvali brak.
Godine su prolazile, uloge se menjale, ali jedno je ostalo isto – nepromenjen cilj i početni zanos u želji da jedno drugom budu prioritet. Njihov brak ostaje dokaz da su podrška, ljubav i zdrav odnos temelj svakog trajnog uspeha.
Ceo prilog možete pogledati u nastavku.