Ulogu tetke dobila sam sa 16 godina, kad je na svet došla moja sestričina, naša prva beba u kući. Ujedno je to bio moj prvi bliski susret sa bebama i prvo upoznavanje sa brigom o novorođenčetu. U celom tom procesu najviše pamtim jedno lice koje nam je svima pomoglo da taj period prođe bezbrižnije i lakše – umilno lice teta Evice, pedijatrijske sestre na čiji pomen od tada uvek prvo pomislim na posvećenost, toplinu i stručnost.
Kako to obično ide kod nas, pedijatrijske i patronažne sestre tu su da porodilji u prve dve nedelje po izlasku iz bolnice pruže podršku u procesu prilagođavanja na majčinstvo, dojenje i sam oporavak posle porođaja, ali teta Evica se kod nas uvek zadržavala duže – i to nije slučajno. Kada sam ja postala majka, po svom iskustvu sam se uverila zašto je tako sa mojom sestrom bilo tada.
Znate je po osećaju sigurnosti i poverenja koji uliva svakim svojim pokretom, gestom, savetom – Evica Mojsilović, u karijeri patronažne sestre dugoj preko 40 godina, hiljade i hiljade beba prošlo je kroz njene ruke, milion razmenjenih iskustava i još toliko pozitivno ispraćenih porodica i beba.
Rasla u selu između Novog Pazara i Raške, kao dete je sanjala da postane, kako je tada govorila, “sestra za bebe” – nakon završene srednje škole u Kraljevu nedugo posle dobila je posao u novopazarskoj bolnici, na Neonatološkom odeljenju gde i dan danas radi. Nakon deset godina rada počela je da radi i privatno, na terenu, a za svoj posao kaže da ga obavlja sa istim žarom kao i kad je počinjala.
I dan danas se radujem odlasku na posao kao što je to bio slučaj na početku karijere. Nakon radnog dana, kada sve prođe bez problema, kada je stanje beba sa kojima budem u toku dana dobro mogu reći da je sve dobro prošlo i da je dan bio uspešan. Posao jeste naporan ali nema veće sreće nego kad je beba zdrava i zadovoljna.
Iako u principu prate stanje beba do otpadanja pupka i uspešno uspostavljene laktacije, posao pedijatrijskih i patronažnih sestara ne ogleda se samo u pruženoj nezi detetu, već, kako Evica kaže, “na terenu moraš biti mnogo više od toga”.
Sa majkama često moramo biti i psiholozi – neke majke vrlo spremne dočekaju bebe, neke manje budu svesne šta ih čeka, neke se suočavaju sa postporođajnom depresijom – u jednoj od najvećih tranzicija u životu morate pružiti adekvatnu podršku i mi smo tu za njih, da pomognemo da taj period prođe što bezbolnije.
Kao najlepšu stranu svog posla ističe zadovoljstvo roditelja, prvenstveno majki, koje joj pokažu zahvalnost za pomoć koju im je nesebično dala kada je reč o uspostavljanju dojenja i pružene podrške u uspostavljanju konekcije sa novorođenčetom i majčinstvom.
Najdraže mi je kada su zahvalni i kada kažu da sam uspela da im pomognem u tome što su tražili od mene. I ono što mogu takođe neskromno da istaknem jeste da mi je jako drago što kada izađem veliki broj ljudi me prepozna, isprati sa osmehom i rado mi se javi.
Za kraj, Evica poručuje mladim koleginicama da dobro saslušaju zahteve pacijenata i da im maksimalno odgovore na iste, da dobro i odgovorno rade svoj posao.
Ceo prilog možete pogledati u nastavku.