Postoje ljudi koji ne rade posao, već žive svoj poziv. Upravo razgovor sa profesoricom književnosti Melidom Rebronja podsetio nas je na ono što je suštinski važno – da sve što radimo, radimo celim svojim bićem.
Kao mala je volela da čita, kako kaže, ljubav prema književnosti preneli su joj majka i deda i kao što je za nju prirodan sled okolnosti bio da bude profesorka književnosti – nakon upitnika o uzorima tokom školovanja koju smo sproveli putem društvenih mreža gde se kao najistaknutije čulo njeno ime krajnje očekivano bilo i da je kontaktiramo.
U odgovorima bivših učenica i učenika osim pohvala na račun posvećenosti u radu slušali smo da je profesorica Melida svojim đacima bila mnogo više od nastavnika: bila je inspiracija, odskočna daska, primer ponašanja, sinonim za iskrenost i dobrotu.
Nakon pročitanih izliva iskrenosti nasih slušateljki i pratioca dobijam želju da je lično upoznam i naš razgovor planiran da traje do 10 minuta potrajao je malo duže od očekivanog – nesvesno kao da je pokušala da me uveri u sve što su đaci rekli i ne znajući koliko na mene ostavlja utisak, uspela je u tome.
U toku snimanja pomno slušam kako deli svoje iskustvo, pažljivo upijajući svaku reč i dok tako strastveno priča o svom poslu (kog radije naziva pozivom), poželela sam da budem njena učenica. Dok je prepričavala tok svog časa zamišljala sam sebe u klupi i vraćala taj svoj srednjoškolski žar u želji da budem jedna od njih.
U razgovoru sa njom iznova zaključujem koliko zapravo volim svoj poziv, posao novinarke, zahvaljujući kojem upoznajem ovako kvalitetne ljude, nepresušne izvore energije i inspiracije.
Od trenutka kada ih dobijem u prvom razredu, kao parče gline, moja je odgovornost da ih oblikujem. Da prepoznam od kakvog je „materijala“ satkano svako dete. Deca vam mnogo govore pogledom. Ako to ne umete da prepoznate, ako ih ne razumete – onda s njima nemate pravi odnos.
Ono što mi je bilo posebno zanimljivo jeste spremnost da doprinese kvalitetu svog rada kroz godišnju evaluaciju sa učenicima – ona svake godine sprovodi anketu sa učenicima, što je, složićemo se, nekonvencionalan pristup radu pogotovu profesorima starije generacije.
Niko me na to ne tera – to je moj lični izum. Na kraju školske godine kažem im: ‘Ja sam vas ocenjivala godinu dana, a sada ste vi na redu da ocenjujete mene.’ Naučila sam ih da kritički misle, da se uvek pitaju ‘zašto’. Ne može se ništa posmatrati bez konteksta.
Ono što je posebno raduje jeste kada kroz svoj rad i pristup primeti odbažnost u učenicima i odvažnost da se oni osećaju slobodnim da iskažu mišljenje i da se ne slažu.
Tako se stvaraju misleći ljudi. Kada mi učenik kaže: ‘Profesorka, ja ne mislim tako’ – ja odgovaram: ‘Odlično. Kako ti misliš?’, i dodaje – Ja sam jedan od onih profesora koji ne govore: ‘Ostavite telefone.’ Ne verujem u zabrane. Deci je važno da imaju osećaj slobode, da nisu zarobljena. A ja, zapravo, radim nešto drugo – osavremenjujem svoj pristup.
Profesorica zaključuje: “Nekada je književnost značila prepričavanje dela. Shvatila sam da je to ovoj deci dosadno. Ona su drugačija. Ne mogu da kukam i da govorim kako su deca pre dvadeset godina bila bolja ili prisutnija. Bila su drugačija jer nisu imala ometače kakvi su danas telefoni. Ali vreme se menja, i mi moramo da se menjamo s njim.”
Najlepši trenuci su oni kada vam se bivši učenik javi posle deset godina, uveče, samo da vas pozdravi i kaže da se setio nekog časa ili razgovora. To su stvari koje se ne mogu kupiti niti platiti.
Ljubav prema poslu njen glavni je pokretač, đaci njena najveća motivacija, a odnos sa njima cilj sam po sebi.
Kaže da joj je životna misija da svetli i prenosi znanje, a ono što je na nas ostavilo utisak koji govori u prilog tome – da bi, čak i kada bi ostala bez posla, nastavila da radi i besplatno, samo da znanje nastavi da se širi.
Za kraj zaključuje – u školi se ne uče deca samo da budu đaci – uče se da budu ljudi. I to je odgovornost, ali i privilegija svakog nastavnika.
Ceo prilog možete pogledati u nastavku.