Kraj školske godine je na pragu, a s njim i dodatne obaveze, očekivanja i pritisak koji se osjeća u mnogim domovima. Zato smo pitali naše sugrađanke, majke, kako doživljavaju ovaj period i da li osjećaju veći nivo stresa.
Veliki broj njih rekao nam je da se upravo ovih dana u kući osjeća više nervoze i tenzije nego inače. Završavanje školskih obaveza, zaključivanje ocjena, pripreme za raspust i svakodnevna organizacija često dodatno opterećuju cijelu porodicu.
Iako se danas obaveze među roditeljima sve češće dijele, psihološkinja Emina Torbić ističe da najveći dio mentalnog tereta i dalje uglavnom ostaje na majkama.
„U praksi se često vidi da majke u ovom periodu doživljavaju veći nivo stresa. One su najčešće te koje prate školske obaveze, organizuju svakodnevicu i vode računa o svemu što se dešava oko djeteta. To podrazumijeva stalno planiranje, praćenje i emocionalnu uključenost, što prirodno može dovesti do većeg opterećenja“, objašnjava Torbić.
Prema njenim riječima, jedan od najvećih izvora stresa jeste stalno preispitivanje.
„Mnoge majke se pitaju da li su uradile dovoljno, da li su mogle bolje podržati dijete i da li su na pravi način reagovale u određenim situacijama. Tu je i osjećaj odgovornosti kao da uspjeh djeteta zavisi isključivo od njih.“
Dugotrajna izloženost takvom pritisku može ostaviti posljedice i na mentalno zdravlje.
„Kada taj pritisak traje mjesecima, može doći do emocionalnog umora, iscrpljenosti i osjećaja da više nemamo dovoljno energije za svakodnevne obaveze. U nekim slučajevima javljaju se anksioznost, osjećaj krivice ili roditeljski burnout“, kaže psihologinja.
Zbog toga je važno da majke ne preuzimaju kompletnu odgovornost za školski uspjeh djeteta.
„Dijete ima svoj dio odgovornosti, a roditelj je tu da pruži podršku, a ne da preuzme potpunu kontrolu. Jednako je važno da majke pronađu vrijeme za sebe, odmor, razgovor i aktivnosti koje nisu vezane za svakodnevne obaveze.“
Predstojeći ljetni raspust, dodaje ona, može biti prilika da se odnos između roditelja i djece vrati iz školskog okvira u prostor bliskosti i povezanosti.
„To ne moraju biti velike stvari. Dovoljno je više zajedničkog vremena, razgovora i aktivnosti bez pritiska rezultata. Dijete i roditelj tada imaju priliku da se ponovo sretnu u odnosu koji nije definisan školskim obavezama, već bliskošću.“
Na kraju, psihološkinja poručuje majkama da ne zaborave da ne moraju sve same i da ne moraju biti savršene.
„Dovoljno dobra majka nije ona koja sve stiže, već ona koja umije biti prisutna. Djeca ne pamte savršenstvo, već osjećaj sigurnosti, ljubavi i bliskosti koji dobijaju kroz odnos sa roditeljem.“