Žene nisu oduvijek bile prisutne u školama. U antičkoj Grčkoj, u vremenu Aristotela i Platona, obrazovanje je bilo gotovo isključivo rezervisano za muškarce. Škole tada nisu imale učionice ni klupe u koje bi svi dolazili već se znanje prenosilo kroz razgovor, šetnju i diskusiju. Žene su bile isključene iz javnog obrazovanja i njihova uloga bila je ograničena na dom i porodicu.
Tek u 19.vijeku žene počinju da ulaze u učionice, i to kao učiteljice, često značajno manje plaćene od svojih muških kolega ali sa ogromnom odgovornošću i posvećenošću. One su gradile temelje moderne škole, prenoseći znanje i vrijednosti djeci, pokazajući koliko strpljenja i ljubavi zahtijeva ovaj poziv.
Da bismo bolje razumjeli kako se uloga nastavnice mijenjala kroz vrijeme, razgovarale smo sa četiri žene različitih generacija.
Prva je Živka Veselinović, koja je svoj radni vijek započela šezdesetih godina prošlog vijeka. Živka nas je ugostila u toplom domu i pričala kako je zapravo postala učiteljica. Kao djevojčica iz seoskog okruženja, bila je inspirisana učiteljicom iz Beograda, koja je, kako kaže Živka nosila štikle koje su oduševljavale djevojčice. Trudila se i radila marljivo iako su uslovi bili teški, a rad u školi za nju je oduvijek bilo zadovoljstvo. Smatrala je da su ljepota riječi i razumijevanje najbitniji u radu sa djecom.
Slavica Mandić, nastavnica engleskog jezika pred penzijom, smatra da se škola nije značajno promijenila te da je sistem isti kao prije više od sto godina. Ipak, smatra da je potrebna potpuna promjena programa kako bi obrazovanje odgovaralo potrebama učenika i izazovima modernog društva. Slavica je dijete nekadašnje Jugoslavije i sa nostalgijom govori o prošlim vremenima, kao i određenim izazovima sa kojima se susrela tokom obrazovanja i rada.
Sa Adelom Melajac razgovarale smo o tome koliko se uloga nastavnika proširila. Danas su nastavnici i administrativni radnici, i pedagozi, te moraju pratiti evidencije, raditi sa roditeljima i dokumentovati svaki korak, jer ako nešto nije zabilježeno, kao da se nije ni desilo.
Na kraju, upoznale smo Belmu Župić Curić, najmlađu među ovim prosvjetnim radnicama, koja je tek započela svoju karijeru. Belma nam je objasnila da današnji mladi gotovo ne poznaju autoritet kao takav i da im se mora pristupati na drugačiji način. Nastavnici se danas moraju puno više prilagođavati djeci, kombinovati strpljenje, kreativnost i empatiju da bi bili motivisani.
Priče ove četiri žene pokazuju kako se kroz decenije mijenjala uloga prosvjetnih radnica, od Živkine posvećenosti, preko Slavičinog kritičkog osvrta na sistem, Adeline potrebe da balansira između administracije i pedagoškog rada, do Belminog svakodnevnog učenja kako da se poveže sa učenicima. Iako su vremena i okolnosti drugačije, sve one dijele istu strast prema obrazovanju i posvećenosti svojim đacima, što je univerzalna konstanta u školi, nekad i danas.
Žene su očuvale i čuvaju prosvjetu.